Kao i svakog jutra, gospodin Um bi se uredno javio gospođici Sumnji koja je prodavala novine u trafici baš na korak i po od Umovog ulaza.
Ne bi mogao da mimoiđe gospođicu Sumnju na početku dana čak i da je hteo.
Gospođica Sumnja je uvek besprekorno uredna, sa najslađim prirodnim loknama na njenoj smeđoj kosi, krupnim očima kao kestenima i dobronamernim osmehom komšije.
-Dobro jutro, gospodine Um, da li ste za novine ili nešto drugo?- upita ga kako ga je videla da izlazi iz zgrade
-Dobro jutro, dobra moja Sumnjo, da znaš da bih mogao neke novine, zašto da ne?- reče on i blago uzdahnu, kao da samo on zna čemu toliko teatralan odgovor na obično, kurtoazno pitanje.
Taj tihi flert i romantična tenzija između njih dvoje kao da je oduvek postojalo, kao da se znaju od davnina, pa još dalje, neko iskonsko poznanstvo, od postanka sveta.
Oduvek je našem gospodinu Umu gospođica Sumnja tu, kao da ga prati šta god da poželi tog dana da radi, uradi, kao da mu se stvori tu da ga priupita: "Da li ste za neke novine ili?"
Nema novina bez dobre stare gospođice Sumnje.
Нема коментара:
Постави коментар